O TEČAJU

Coaching paths je 6-dnevni tečaj koji svima onima koji rade u obrazovanju nudi svjež i nov pogled na prijenos znanja. Tijekom seminara svatko će razviti i oblikovati svoj stil podučavanja koji podrazumijeva ispreplitanje metode coachinga i standardnog podučavanja. Cilj tečaja je pružiti polaznicima učinkovite trenerske vještine koje mogu odmah primijeniti u svojoj nastavi.

NAČIN OBUKE

- omjer praktičnog rada i teorije: 70% iskustveno učenje, učenje kroz igru te učenje kroz sudjelovanje; 30% predavanje

- dinamično okruženje za učenje: različita okruženja, pokretna dvorana, priroda, Individualne vježbe, rad u paru ili skupini

- holistički pristup: svi aspekti pojedinca uključeni su u proces učenja: jezik, tijelo, raspoloženje

- sistematični pristup: fokus je na većoj slici i suptilnim odnosima koji su trenutno prisutni u učitelju / roditeljskom / školskom osoblju / školama

- suvremeni pristup neformalnom učenju: kinestetički, uključena su auditivna i vizualna osjetila što dovodi do učenja kroz iskustvo i omogućava se potpuno sudjelovanje polaznika
 

OVAJ TEČAJ  JE:

- za nastavnike u osnovnoj i srednjoj školi

-za  ravnatelje, menadžere i mentore

- za odgajatelje odraslih

- za akademsko osoblje

- za trenere

To je za sve one koji žele raditi s drugima i pritom raditi na sebi!

Nakon treninga imat ćete sljedeće:

- priliku da naučite kako uključiti coaching u vaše podučavanje

- dublje razumijevanje dinamike koja se događa između skupina

- praktične savjete o tome kako možete koristiti intuiciju u nastavi

- tehnike razgovora, postavljati odgovarajuća pitanja osobi i potaknuti je da pronađe rješenja za sebe

- vještinu nošenja s problematičnim situacijama u učionici (kako se baviiti učenicima koji negativno djeluju na ostale u učionici)

- tehniku reflektiranja tako da možete aktivirati učenje u bilo kojem trenutku

- priliku za razmjenu ideja i nadahnuća od strane nekoliko edukatora iz cijele Europe

PROGRAM

Dnevnik 

Moji dani u Ommenu

Petak, 24.10.2017.

       Konačno je stigao i dan putovanja. Zadnjih tjedan dana provodim u detaljnim pripremama- od ispisivanja raznih  mapa, provjeravanja reda vožnje vlakova u Nizozemskoj, proučavanja zračne luke i ulica Ommena, gradića u koji putujem, do davanja zadnjih uputa svojim učenicima i kolegicama koje će me biti moja zamjena. Uz toliko silnih obaveza oko putovanja, nisam ni stigla osjetiti strah jer ipak sama putujem u nepoznatu zemlju.

      Imala sam let iz Zračne luke Franjo Tuđman pa sve do Zračne luke Schipol u Amsterdamu.  Zrakoplov Croatia Airlinesa poletio je u 8:25. Let traje oko 2 sata, no ovaj put je kasnio pa sam stigla u Schipol oko 11. Ako je nekome Zračna luka Franjo Tuđman velika, trebao bi doći u Schipol. Netko mi je prije puta rekao da je to grad u malome i doista se nije prevario. Na Schipolu postoji skoro sve što ima jedan grad: restorani, kafići, trgovine, policija, liječnici, ljekarne...Oko 65 000 ljudi radi u tom „gradu“ koji nikada ne spava.

      Prije puta saznala sam niz zanimljivosti o Schipolu. Prostire se na 27,870,000 m2 i iz njega se može doći u 322 gradova i u 95 država. Prije 1852. godine na mjestu Schipola bilo je jezero Haarlemmer koje je isušeno. U tom se jezeru dogodilo mnogo brodoloma, odnosno jezero je bio schip hole ( prevedeno s engleskoga „rupa za brodove“). Otuda je nastao naziv Schiphol.

     Prvi let sa Schipola bio je 1916. godine. Isprva su s njega polijetali samo vojni zrakoplovi, a tek od 1920. počinju civilni letovi. Prvi let je bio onaj za London.

    Danas je Schipol sjedište  nizozemske zrakoplovne kompanije KLM.

    Nakon izlaska iz zrakoplova svi putnici su bili pomalo iznenađeni i šokirani veličinom pa tako i ja. Očekivali smo da ćemo doći do svojih putnih torba odmah uz gate na kojem smo izašli iz zrakoplova. Nismo ni slutili da nas do naše prtljage dijeli skoro 1 km pješačenja. Na svu sreću, domišljati Nizozemci imaju trake za hodanje. Podsjećaju me na pokretne stepenice, no vodoravne su i olakšavaju kretanje. Po njima se može hodati ili, ako si umoran, jednostavno možeš stajati i prepustiti se da te one vode naprijed. Naravno, takav način je sporiji.

    Zaboravila sam spomenuti da su me Olde Vechte zadivili svojom organiziranošću. Prije puta izmijenili smo barem 30 E-mailova. Na svako moje pitanje odgovarali su u roku od nekoliko sati od kada je ono bilo postavljeno. Čak su i osnovali Facebook grupu za polaznike tečaja. Vidjela sam da će nas biti samo 6. Dva tjedna prije putovanja Portugalka Marisa je pitala dolazi li netko u Nizozemsku kada i ona. Odgovorila sam joj da ja dolazim pa smo se dogovorile da ćemo se sresti na Schipolu i da ćemo zajedno ići do Ommena.  Tako je i bilo.:-)

       Ommen je udaljen od Schipola 140 km. Nema izravne linije vlakova do tog gradića u kojem živi 17 000 ljudi. Da bismo došle do njega, morale smo dvaput presjedati.

      Susret Marise i mene bio je poput susreta dviju prijateljica.  Odmah smo veselo čavrljale. Saznala sam da Marisa živi na jednom od Azorskih otoka. Radi se o skupini od 9 otoka daleko od kopna, u Atlantiku. Na njezinom otoku živi  oko 15 000 ljudi. Život tamo je, po Marisinom pričanju, miran i idiličan. Ljeti je tamo mnogo turista i svakodnevno su neke manifestacije. Marisa predaje geografiju u srednjoj školi. Za razliku od Hrvatske, kod njih srednja škola obuhvaća i našu predmetnu nastavu osnovne škole i srednju. Dakle, učenici imaju između 11 i 18 godina.

          Marisa i ja s lakoćom smo pronašle željezničku stanicu. Naime, ona se nalazi ispod Schipola.  Uprava HŽ-a trebala bi vidjeti nizozemske vlakove. Novi su, većina ih je na dva kata, iznimno su udobni i čisti. Kašnjenje kod Nizozemaca ne dolazi u obzir i vlak je u svaku stanicu došao točno na minutu. Opremljeni su malim LCD-ima pa su sve stanice bile ispisane na njima. To je meni kao strankinji olakšalo putovanje.

          Nas dvije, strankinje s dva teška kovčega od oko 20 kg, nakon dva presjedanja vlakova i 1 km pješačenja po Ommenu sretno smo stigle u Olde Vechte Foundation. Na prvi pogled Olde Vechte se činio kao neka palača koja se sramežljivo skriva iza blatnjavog jezera i šumarka.  Okružen je sprijeda jezerom, a odostraga rijekom. Centar je blizu, 5 min pješice. Samo treba prijeći most.

        Ususret nam je došao David Schmidt, 35- godišnji Mađar koji tamo radi kao pomoćni trener. Nekada je i sam bio polaznik sličnih tečajeva. Pokazao nam je zgradu. Obavijestio nas je da će na tečaju biti 6 polaznika i 6 trenera. S obzirom na to da se u zgradu može smjestiti 48 ljudi, a nas je mnogo manje, svatko može odabrati sobu koju želi i može biti sam. To je bila predivna vijest.

       Smještaj je iznimno skroman. Podsjeća na vojnički tip smještaja. Mislim da nije ni do koljena našim studentskim domovima u kojima sam živjela tijekom studiranja u Zagrebu, ali to nije ni bitno. Važno je da je sve čisto i da su prostorije dobro zagrijane.

         Za one znatiželjne postoji web stranica na kojoj mogu naći sve slike i ostale informacije: https://oldevechte.com

        Marisa i ja smo prve stigle. Bila sam sretna što je Marisa odlična osoba. Znala sam da ću imati nju u slučaju da ostale polaznice nisu tako simpatične. Kad su i ostale stigle, a to je bilo negdje tijekom večere, znala sam da nemam razloga za brigu. Sve su to bile izvanredne osobe i mogu reći da smo sve „kliknule“.

       Pa tko su ostale...Ostale polaznice su: Petra iz mjesta Kostanz, na Bodenskom jezeru (Njemačka), Rita i Giulliana iz mjestašca blizu Ravenne ( Italija) te Temi iz Galicije (Španjolska). Rita, Giulliana i Temi su profesorice engleskoga, a Petra je profesorica njemačkog i glazbenog. Sve su one već iskusne što se tiče odlazaka na seminare u inozemstvo jer tradicija Erasmusa postoji na njihovim školama već godinama.

     Tijekom večere upoznale smo i ostale trenere. Lenu i Despoinu iz Grčke, Omara iz Španjolske, Kwabenu iz Gane i Tihanu iz Hrvatske. Tihana Dragičević je bila glavna trenerica na tečaju. Vlasnica je agencije za coaching pod nazivom „Elevate“, a bavi se i NLP-om. 

Subota, 25.11. 2017.

            Treneri su nam dali osnovne informacije o tečaju. Rekli su da je doručak od 8 do 10. Oko 10:30 počinju predavanja. Negdje oko 12:30 počinje pauza za ručak i traje sat vremena. Zatim ponovno počinju predavanja i traju do početka večere, tj. do 18:30. U međuvremenu je jedna stanka za čaj i kekse. Nakon večere slobodni smo sat vremena i oko 19:30 počinjemo s novim predavanjima i tako sve do 22 sata.

            Stalno koristim riječ „predavanja“, no ona nije baš najbolja u ovom kontekstu. Naime, tečaj će izgledati poput sendviča. Jednu trećinu činit će prethodna znanja kojima već raspolažemo; jednu trećinu čini teorija koju ćemo tek spoznati, a zadnju trećinu praktičan rad.

            Isto tako, treneri su nam napomenuli da tradicionalna nastava zapostavlja pokret (body movement) kao nastavnu metodu. Kada bi se ona koristila, aktivirali bi se dijelovi mozga koji su trenutno neaktivni i olakšavao bi se proces učenja. Nadalje, škole koje primjenjuju body movement u nastavi, imaju manje disciplinskih problema. Osim toga, učenicima se povećava koncentracija.  Lena Nasiakou, jedna od trenerica, vodit će vježbe pokreta tijela u jutarnjem dijelu dnevnih aktivnosti. Već prvoga dana naša vježba je izgledala ovako...Trebali smo se kretati prostorom i kad smo sreli nekoga, morali smo mu pružiti ruku na neobičan način...Zatim u drugom krugu smo nastavljali s neobičnim izrazom lica pa pogledom ravno u oči da  bismo na kraju  svakoj osobi,  koju sretnemo, morali šapnuti u uho zašto smo došli na tečaj.

            Vježbica je izgledala luckasto, no dobro smo se zabavljali i, iskreno, mislim da su nam te vježbice pomogle da se svi zbližimo.

            Nakon te vježbe Tihana nam je dala šešir iz kojeg smo izvlačili papiriće i morali smo odgovoriti na pitanje koje smo dobili. Pitanja su bila sljedeća:

1. Što te usrećuje kada radiš svoj posao?

2. Kako bi želio da te se učenici sjećaju, kada budeš odlazio u mirovinu?

3. Što te pokreće u radu s učenicima?

4. Što si naučio od svojih učenika?

U daljnjem predavanju Tihana nam je rekla da verbalna komunikacija čini samo 5 posto ukupne komunikacije. Ostalih 95 posto je neverbalna komunikacija...Važno je da obratimo pozornost na tu vrstu komunikacije, tj. na govor tijela. Osim toga, vjerojatno ćemo uočiti neke činjenice o ljudima oko sebe. Npr. odjeću, spol, dob...To će uočiti svi promatrači na jednak način. Razlikujemo se po tome kako ćemo ih interpretirati. Mi ćemo te činjenice interpretirati na sebi svojstven način. Za nekoga će učenik koji leži na klupi, biti netko tko se dosađuje ili spava. Za drugu osobu taj će isti učenik biti netko tko je bolestan...

Naša interpretacija ovisi o filterima koje imamo u našem mozgu, a oni se zovu: deletion, distortion i generalisation. Tihana nam je objasnila kako koji funkcionira. Deletion je kada nekom učeniku kažemo da nikada ne piše zadaću, a možda su postojale situacije kada je taj učenik imao zadaću. Možda je on nema u 90 postoji slučajeva, ali je barem u 10 posto ima.  Ispada kao da smo mi u svom umu, obrisali neke od tih situacija. Distortion je kada povežemo dva nespojiva događaja i zatim izvodimo zaključak. Npr. curu ne nazove dečko i ona odmah pomisli da to znači da ju ne voli. Generalizacija je kada kažemo nekom razredu da svi  brbljaju, a možda neki ne brbljaju.

    Nakon toga gledali smo TED talk pod nazivom How language generates your world and mine: Chalmers Brothers at TEDxBocaRaton. Film uglavnom govori o tome da je jezik moćan alat. Kad bismo na sva ona pitanja na koja smo odgovorili potvrdno, odgovorili s „ne“, naš bi život izgledao potpuno drugačije. Mi imao moć u svojim rukama. Morali pažljivo promatrati sebe.

Završili smo dan vježbom storytellinga s klupkom. Naš lik je bio vatrogasac Tom i svatko od nas je morao reći jednu rečenicu priče i zatim baciti klupko sljedećemu.

Dan je bio naporan, no to nas nije spriječilo da ostanemo budne dugo u noć i razmjenjujemo dojmove od prvog „radnog“ dana. Razgovarale smo i o budućoj suradnji naših škola i o novome Erasmus + programu, no ovoga puta s učenicima.