Iako nam je vremenska prognoza nešto bila sumnjiva, subotnja proljetna planinarska avantura uspješno je privedena kraju. 22. ožujak ipak kao da je bilo stvoren dokazivanju da zajedno možemo prevladati baš svaku prepreku.
Bregeci, planinarska grupa OŠ Nedelišće, već je zaboravila sve napore pri svladavanju Ravne gore i hrabro krenula u nove izazove upoznavanja nama nepoznatih planinarskih ruta. Iz Nedelišća smo krenuli u 8 sati i nakon nepunih sat vremena vožnje, na kamenolomu, započela je naša pustolovina i osvajanje novih vrhova. Na samome početku sretan put poželio nam je mali daždevnjak koji je zatražio slobodan prolaz pred navalom silnih gojzerica.
Prema vrhu bilo je ravnih i strmijih dijelova, zanimljivih prirodnih stepenica od kamenja i isprepletenog korijenja… Sve to vrijeme bili smo okruženi šumom koja se budi. Još je ostala pokoja visibaba na zalazu cvjetanja, ali boje su nam nesebično dijelili žuti jaglaci, ljubičice, jetrenke, pasji zub u svim nijansama ružičasto-ljubičaste. Da se budi drveće dokazivali su nam sitni zeleni listići koji se hrabro probijaju ostavljajući suhe i smeđe listove na zemlji dok se novi, zeleni probijaju prema nebu. Na putu prema gore nailazili smo na teže prohodne dijelove zbog vode, blata, skliskog terena, porušenog drveća na samoj stazi… No, uz prijateljsku ruku pomoći, svaka je prepreka uspješno prevladana.
Nakon otprilike nešto više od sata hoda, stigli smo do Planinarskog doma „Kalnik“– našeg prvog odredišta i predaha. Nakon polusatne okrijepe s ljubaznim domaćinima te psima Maxom i Brezom, krenuli smo u osvajanje samog vrha do kojeg nas je dijelilo još 20-ak minuta, ali i čekalo ono što su djeca najviše iščekivala i o čemu smo učili na satu čvorologije i osiguranja penjača. Netom prije samog vrha dočekali su nas domaćini (članovi PD Bundek) koji su nam prvo pokazali kako se spustiti, a potom kreće jedno od dojmljivijih iskustava života – naši mladi bregeci imali su priliku i sami se spustiti niz stijenu. Prvo je slijedilo osiguranje pomoću pojaseva i užadi, a onda je krenulo spuštanje kojega su svi uspješno savladali i tako stekli još jednu vještinu. Koji se ovog puta nisu odlučili isprobati feratu (‘u planinarstvu, osigurani penjački put; sastoji se najčešće od metalnih nožišta i klinova pričvršćenih za stijenu, čelične sajle za osiguranje koja se pruža uzduž puta, ljestava i mostova’) tj. nisu isprobali penjanje i spuštanje, išli su do samog vrha Kalnika – Vranilca na 643 metra nadmorske visine.
Povratkom u planinarski dom, pustolovinama još nije kraj. Kraj samog doma diže se srednjovjekovna utvrda Veliki Kalnik – još jedan izazov koji smo hrabro osvojili iako na podnožju nismo bili sigurni hoćemo li uspjeti prebroditi strah od uskih dijelova i stepenica. Pogled s naših osvojenih vrhova bio je veličanstven, a osjećaj pobjede nad samim sobom neprocjenjiv. Natočili smo vodu s izvora i krenuli natrag našom početnom stazom prema autobusu. Pozdravljala nas je ista šuma, raspoloženje i radna temperatura opet su, unatoč naznakama umora, na optimalnoj razini. Moglo se osjetiti koliko smo ponosni i sretni zbog uspješno savladanih prepreka, zbog druženja, novih iskustava, saznanja i naučenih vještina.
Još jednom, planina nam je dokazala da ruši sve zidove, da na njoj ne postoje učenici, roditelji, učitelji i vodiči – već zajedništvo koje pruženom rukom pomoći savladava svaki napor, otežano disanje, težak korak i pomisao o odustajanju. Pohvalu nam je na kraju dana dalo i sunce koje nas je obasjalo i srušilo svaku sumnju da bio nam vrijeme moglo pokvariti dan. Samo ga je uljepšalo i zaokružilo svojom toplinom, sjajem i svjetlošću. Ili se sve to već krije i u nama samima?!
